Čvrsta veza uma i tijela

 

 

Dugotrajnu izloženost stresu naše tijelo tumači kao ugroženost na koju treba hitno reagirati.

Velika je pogreška što razdvajamo dušu od tijela

Savremena medicina sve više uviđa da su um i tijelo povezani, premda to stajalište nije bilo dominantno tijekom većeg dijela njezine povijesti. Postojeći sustavi liječenja u drugim kulturama tu su vezu odavno uočili i polazna im je točka u liječenju mnogih poremećaja. Čini se da je zapadna medicina tijekom razvitka zaboravila na riječi jednog od svojih očeva – Hipokrata: „Velika je pogreška našeg doba što razdvajamo dušu od tijela.“

Prema tradicionalnoj kineskoj medicini, određeni organi korespondiraju s određenim emotivnim i mentalnim stanjima.

Dogodi li se u mentalnoj ili emotivnoj sferi neka promjena tijelu će to biti signal da se treba prilagoditi novonastaloj situaciji. Tijekom svojih istraživanja mnogisu utvrdili kako osjećaji koje izaziva stanje stresa poput straha, ljutnje, tuge i bijesa utječu na tjelesne funkcije putem autonomnoga živčanog sustava.

Kada um i emocije ukažu da je došlo do nagle ugroženosti organizma, aktivira se mehanizam refleksnih reakcija. Ubrzava se disanje i rad srca, šire se zjenice, pojačava se znojenje, raste krvni tlak. Tu vrstu reakcije na stres medicina je nazvala „borba ili bijeg“ jer se njome organizam priprema riješiti prijeteću situaciju, hvatanjem ukoštac s njom ili pak bijegom od nje. Ta je reakcija imala veliku ulogu u preživljavanju ljudske vrste, no dok je kod pračovjeka značila borbu s divljom zvijeri ili bijeg od nje, za modernog čovjeka ona je postala nedjelotvoran odgovor koji ga neprestano drži u pripravnosti zbog opasnosti koja nije realna i tako ga iscrpljuje. Zvijer su zamijenile apstraktne prijetnje kojima rješenje nije ni borba ni bijeg, nego zahtijevaju neprirodno zatomljivanje osjećaja, misli, govora.

U svojem znanstvenom radu savremenici medicinskih nauka su se usredotočili na interakciju mozga i imunosnog sustava te se pokazalo da, osim što mozak regulira imunosni sustav, i imunosne stanice šalju signale mozgu te tako utječu na njegove funkcije.  

Što se zapravo događa kada smo pod stresom, depresivni ili bolesni? Stres potiče izlučivanje hormona nadbubrežne žlijezde: adrenalina i kortikosteroida. Adrenalin priprema organizam za stanja u kojima treba hitno reagirati, povećavajući njegovu budnost i snagu, a kortikosteroidi pod utjecajem stresa povećavaju koncentraciju hranjivih tvari u krvi i krvni tlak. S druge strane, ti hormoni koče razvoj i formiranje bijelih krvnih stanica, tj. stanica imunosnog sustava, čija je osnovna uloga zaštita organizma od mikroorganizama (bakterija, virusa, gljivica i parazita) te stranih tijela koja prijeđu prirodnu barijeru kože i sluznice.

Adrenalin i kortikosteroidi također ometaju rad i funkciju prsne žlijezde ili timusa, koji ima važnu ulogu u sazrijevanju obrambenih stanica T limfocita. Te imunosne stanice prepoznaju stanice organizma kao svoje i ne reagiraju protiv njih, što se naziva imunosna tolerancija. U protivnom, ako dođe do reakcije imunosnih stanica protiv vlastitog organizma, nastaju autoimune bolesti.

Kako će djelovati naš imunitet uvelike ovisi i o citokinima, proteinima čija količina u tijelu ubrzano raste zbog bolesti ili oštećenja. Citokinima stanice imunosnog sustava međusobno komuniciraju i utječu na druge stanice u okolini. Nastaju unutar oštećenog tkiva, a dio citokina koji završi u krvotoku šalje signale drugim organima, pa tako i mozgu, da je došlo do oštećenja. Ako je organizam predugo izložen stresu, centre u mozgu zaguše neugodne poruke, što može poremetiti ravnotežu neurotransmitera, kemijskih tvari kojima moždane stanice komuniciraju, a ta je ravnoteža iznimno važna za osjećaj općeg blagostanja.

Ukratko, citokini mogu biti zaslužni za tzv. „bolesničko ponašanje“, koje obuhvaća temperaturu, pospanost, umor, gubitak apetita, gubitak interesa i letargiju, smanjenje kognitivnih sposobnosti, koncentracije i pamćenja. Profesora Meiera najviše zanima baš to stanje, čak i kad nema očite bolesti. Smatra kako je bolesničko ponašanje pokušaj organizma da sačuva energiju za borbu protiv infekcija koje su prikrivene negdje u tijelu. Te iste infekcije, pokazuju istraživanja, mogu utjecati na sposobnost učenja i memoriju.

Znanstveno polje psihoneuroimunologije jest interdisciplinarno i svaki dan otkrivaju se nove veze koje očito postoje između uma i tijela. Mnoga stanja, primjerice ovisnosti, povezuju se s promjenama u radu imunosnog sustava, koje zatim utječu na kognitivne funkcije, pridonose depresiji i anksioznosti. Postoje dokazi da upalni procesi često uzrokuju depresiju, pa bi se otkrića iz područja psihoneuroimunologije mogla primijeniti i u liječenju psihičkih poremećaja.

Konkretno, istraživanja upućuju na to da bi se depresija mogla liječiti antiupalnim lijekovima. Tomu u prilog govori i otkriće veze između otpornosti na antidepresive i povećanih razina citokina. Dakle, što je jači upalni proces, to je manja vjerojatnost da će terapija koja je usmjerena na liječenje depresije djelovati. U budućnosti bismo stoga liječenjem bioloških problema mogli djelovati i na psihičke poremećaje.

Dugoročna izloženost stresu izaziva kaos u našem organizmu i čini ga podložnijim bolestima. Sljedeći put kada se probudite umorni, pospani i letargični, a za to ne nalazite opravdan razlog, zapitajte se tinja li negdje u vašem tijelu upalni proces. Provjerite stanje svojeg organizma i pozabavite se njime. Posjetite liječnika, hranite se zdravo, jačajte imunitet kako bi vas mogao štititi.

I, naravno, ne zaboravite na pozitivan stav – jer stres, anksioznost i negativne misli mogu na dulje staze prouzročiti teške lomove u vašem imunosnom sustavu. Iako psihoneuroimunologija nije sustav liječenja nego znanost, ona ima golem potencijal za učvršćivanje holističkog pristupa liječenju, ali i za osnaživanje svakog pojedinca da preuzme odgovornost za sebe poboljšavajući kvalitetu života i smanjujući izloženost stresu.